29. 9. // 19,00 (akcija, instalacija ostaje postavljena do kraja festivala)

“Ajde da ne budemo naivini i time protiv granica. Jer to ima prođu na svetom kapitalističkom tržištu. Otpori su unovčeni ukoliko njihovi nositelji nisu prilično osvješteni. U tom smislu prisjetimo se bibilijske: "...sve je doduše dozvoljeno, ali nije sve na dobrobit." Dalje možemo tvrditi: samo oni koji su nadišli granice mogu stvarati (opet) granice. I to ukazujuće, tj. PREDGRANICE. Poželjna je granica (od šlapa i zvijezda) između umjetnosti i života. Podržavana granica koja zaustavlja automatizam slobode i njene klopke u vidu nesvjesnih dionica. Sirenski zov tehnologije i novih medijskih mogućnosti. Umjetnik recimo da zna kako treba biti oprezan. Zvuči sitničavo, zar ne? Ali i spasonosno barem za puni osjećaj slobodnog djelovanja. Karijera, ego prtljage, imaju svoju težinu i cilj, ali to ne mora biti najdraža meta umjetnika. Poštivajući korisnu granicu između umjetnosti i života, a na kraju avanture njihova višeaspektonog miješanja, zadobiva se carstvo umjetnosti kao i nemoguće otpisivi dignitet. Istina, pobuna, kritička svijest, radost, odgovornost i aktivizam. Ono omeđeno je jako jer je skoncentrirano... Znamo: ako se ne dogodi, ako li izostane simboloizacija - nema umjetničkog djela. To se može eksplicirati na raznim razinama...

Pametni uvid nas oslobađa dileme i dihotomije forma- sadržaj. Nastupa razlika umjesto identiteta. Umjetnost ljudskih prava, ekologije i drugih manje više jasnih relacijskih "estetika" predočava uzimanje ponuđenog i kuturalnog i povijest se zbiva sa predviđenim "nepredvidljivostima". Uostalom ponuđena je kost napretka, demokracije i tome sličnog. Ali srećom diše i svijest o umjetnosti kao alkemiji mijene, svijest o potrebnoj hrabrosti žrtvovanja svih sebičnih ciljeva za koje se tako lako prodati (kapitalističkoj kulturi).

Poželjna granica između umjetnosti i života, koliko god imitirala asketizam i samožrtvovanje, ipak znači sve ono što je na početku lako i privlačno, ali na kraju gorko i lažno. Obratni korak donosi odgovornost i znanje dara i teritorija kojoj granice zna samo odgovorna antikapitalistička sloboda. Pregled umjetnosti druge polovine 20. stoljeća pa do sada često iznosi na vidjelo kobnu neučinkovitost miksa života i umjetnosti, niz tamnih alibija za sebičnu nemoć koja po prirodi sebe spaja umjetnika i potrošačkog građanina egoista."

Vlado Martek, konceptualni umjetnik i pjesnik, rođen je u Zagrebu 1951. godine. Diplomirao je 1976. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1975. do 1978. djeluje u sklopu tada neformalne Grupe šestorice autora, s kojima je priređivao izložbe-akcije te pokrenuo časopis-katalog MAJ 75. Od 1978. do 1991. djeluje u alternativnim galerijama Podrum i Prošireni mediji. Martekov umjetnički opus obuhvaća agitacije, instalacije, ambijente, murale, raznovrsne anonimne akcije, crteže, grafike, slike, kolaže i poetske objekte. Bavi se land artom te kiparstvom. Piše poeziju, eseje i grafite. Autor je 17 samizdata koji sadržavaju stihove, crteže, grafike i fotografije. Zaokupljen fenomenom jezika, blizak konceptualizmu, uspješno sintetizira izražajnu izvornost i estetiku profinjenosti. Tekstove objavljuje u katalozima likovnih izložbi, monografijama te časopisima Quorum, Problemi, Republika, Mars, Kolo, Život umjetnosti, Came Austrija, Preccu-pations i dr. Objavio je sljedeća izdanja: Imajte me (1995), Akcija pisanja: Bol u tekstu (1997), Volim čitati poeziju (2001), Pazi oštri tekstovi (2005), Neprilagođeni (2005), Predpoezija (2006), Pazi, tužni radovi (2007). God. 2002. izišla je monografijska publikacija: Martek, fatalne figure umjetnika Miška Šuvakovića. Član je HDLU-a i DHK-a.