(u)mjesto granice

Prostor u kojem živimo nije  ni neprekidan ni beskrajan ni homogen ni izotropan. No znamo li točno gdje se lomi, gdje se savija, gdje se prekida i gdje se spaja? Nejasno osjećamo pukotine, zjevove, točke trenja; katkad imamo neodređen dojam da na mjestima zapinje, puca ili da se sudara. Rijetko želimo saznati nešto više i najčešće prelazimo s jednoga mjesta na drugo, iz jednog prostora u drugi, a da se i ne sjetimo izmjeriti prostorne razmake ili o njima voditi računa. (Georges Perec, Vrste prostora)

Granice se ne odnose samo na teritorije, promatrati ih kao puko definiranje prostora, percipirati ih kao «linije» nužno znači pojednostaviti vrlo složene odnose. Reći da granice proizvode dihotomije nije dovoljno da se izrazi njihova složenost, istovremena različitost i povezanost stvari, njihova međusobna ovisnost.  (....)

Globalizacija, a u našem specifičnom slučaju i tranzicija, umnažaju granice, kako političke, tako i one socijalne, kulturalne, pravne, granice roda i idenitetā. UrbanFestival 2009 propituje politike granica, ne ograničavajući se pritom ni na državne podjele niti na urbanističke koncepcije. Kad granicu promatramo kao politički čin, dakle čin koji unosi prekid u postojeću situaciju, onda taj čin može biti i prelaženje, ali i postavljanje granice. Želimo propitati tu dvostrukost granice, i što ona može značiti za umjetnost, suvremenu umjetnost u njenom društvenom kontekstu – kontekstu «umjetnosti nakon društva» te u rekonfiguriranom umjetničkom polju na pozadini avangardnih zahtjeva za vraćanjem umjetnosti u životnu praksu. (...)

Smještajući festival na obale rijeke, i tako po prvi puta organizirajući umjetničke intervencije u koncentrirani format (naspram dosadašnjoj 'strategiji virusa'), htjeli bismo istražiti specifičnu problematiku ove neuralgične gradske točke, odnosno linije: kakvu vrstu granice predstavlja Sava u urbanizmu grada Zagreba? Radi li se o granici koja gradsko tkivo dijeli na dva grada, o granici unutar grada ili tek o prekidu – mjestu dokolice i slobode?

(iz teksta Vesne Vuković)